|
|
|
|
|
|
|
 |
|
|
1000 ždralova za Japan
U srijedu, 20. travnja 2011. u 14.30 h, u
Botaničkom vrtu Biološkog odsjeka PMF-a u Zagrebu održali
smo malenu svečanost postavljanja 1000 ždralova na
stabla ukrasnih japanskih trešanja, u znak suosjećanja
s japanskim narodom nakon nedavnih kataklizmičkih događaja
u toj zemlji. Događaj smo organizirali u suradnji s
učenicima obližnje osnovne škole 'Ivana Gundulića', koji
su zaslužni za izradu većine origami-ptica. Svečanost su
svojim prisustvom uveličali i japanski veleposlanik u RH,
Njegova Ekscelencija Yoshio Tamura sa suprugom.
Slijedi kratki tekst s informativne ploče
postavljene uz trešnjina stabla okićena ždralovima:
|
|
千羽鶴
'Senbazuru' TISUĆU ORIGAMI ŽDRALOVA
|
|
|
|
Mnogi
učenici osnovnih i srednjih škola diljem svijeta, pa i
oni iz Hrvatske (u organizaciji Hrvatsko-japanskog
društva) svake godine izrađuju SENBAZURU – tisuću
origami ždralova nanizanih u lance, te ih šalju u Park
Mira u japanskom gradu Hirošima, gdje se nalazi
Spomenik dječjeg mira. Statua spomenika prikazuje
djevojčicu Sadako Sasaki uzdignutih ruku u kojima nosi
velikog, zlatnog ždrala. Sadako je umrla 1955. od
leukemije u dobi od samo 12 godina, koja je bila
posljedica zračenja stravične atomske bombe, prve od
dvije koje su Sjedinjene Američke Države 1945. bacile
na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki. Tijekom
boravka u bolnici, Sadako je posjetila jezina najbolja
prijateljica te joj od papira zlatne boje izradila i
poklonila origami pticu ždrala, ispričavši joj legendu
prema kojoj ždral – japansko mistično i sveto biće –
osobi koja izradi tisuću takvih ptica ispunjava želju.
Sadako je, unatoč teškoj i iscrpljujućoj bolesti,
marljivo izrađivala origami ždralove u čvrstoj vjeri
da će sustići čarobnu brojku kako bi joj se ispunila
skromna želja – da pobijedi bolest. Nažalost, uspjela
je izraditi 644 ptice. Ostale su izradili njezini
prijatelji te ih položili u njen grob. Djeca su nakon
smrti svoje prijateljice i kolegice u svojim pismima
obznanila priču o Sadakinoj hrabrosti i nadi, te
sakupila novac za podizanje Memorijalnog spomenika
mira. Podno spomenika ispisane su riječi: 'Ovo je
naš vapaj. Ovo je naša molitva. Mir u svijetu'.
Tako je senbazuru, nekoć tradicionalni izraz
dobrih želja, sreće i prosperiteta, obično dar
mladencima ili novorođenčetu, postao nešto mnogo više
– svjetski simbol mira, hrabrosti, nade i vjere u
sretnu budućnost, osobito u veselo djetinjstvo koje
neće biti uništeno patnjama izazvanim ratovima. |

|
|
Bezbroj senbazuru-a krasi Park Mira u japanskom gradu
Hirošimi i zaziva molitve i želje djece diljem
svijeta. U Japan je i ove, kao i prethodnih godina,
poslan senbazuru kojega su izradili učenici
hrvatskih škola!
Senbadsuru in
Hiroshima Peace Memorial |
|
 |
Ovaj senbazuru izradile su
vrijedne ruke učenika obližnje OŠ 'Ivana Gundulića',
većinom iz nižih razreda. Njime se prisjećamo hrabre
Sadako i odajemo počast žrtvama pogubnog potresa koji
je pogodio sjeverozapad Japana sredinom ožujka 2011.
Origami ptice izrađene su od bijelih i
ružičastih papira te zamjenjuju prekrasne cvjetove
kultivara tokijskih trešanja (Cerasus ×
yedoensis 'Somei Yoshino'), koje je naš botanički
vrt 1998. dobio na dar od 'Udruge trešnjina stabla
Sakurandai' iz Japana.
ŽDRALOVE PREPUŠTAMO SUNCU, KIŠI I
VJETRU KOJI ĆE VREMENOM NAČETI PAPIR TE ĆE PTICE
POLAGANO NESTAJATI, OTPUŠTAJUĆI POLAGANO NAŠE MOLITVE
I ŽELJE. |
|
|
|
Sakura
- trešnjin cvijet (桜)
Gotovo 13
stoljeća stara je japanska tradicija uživanja i
blagovanja pod rascvjetalim stablom trešnje (tzv. 'hanami'),
kojem su do danas posvećeni mnogi stihovi, priče te
umjetnički prikazi kistom ili svilenim koncem. U
travnju diljem Japana cvjetaju bezbrojna stabla više
od 200 različitih kultivara ukrasnih trešanja (od
kojih je najpopularniji upravo kultivar tokijske
trešnje 'Somei Yoshino' koji se nalazi pred vama), a
mnoštvo ljudi posjećuje parkove i vrtove u gradovima i
uz budistička svetišta kako bi uživali u
spektakularnim prizorima. Raskošni cvjetovi japanskih
trešanja kratkog su vijeka i simboliziraju prolaznost
ljepote i krug života. |
|
|
|
|
|
|
Vanja Stamenković, 2011. |
|
|
|