03. srpnja. 2008.

U Švedskoj je u to doba 18. stoljeća bilo uobičajeno završiti studije, pa na nekoliko godina poći u inozemstvo (najčešće Nizozemsku) diplomirati, za što Linné nije imao novaca, a predavati bez diplome nije smio. Otpušten sa Sveučilišta, mladi nesvršeni liječnik nalazi posao tek u rudarskom norveškom gradiću Falunu, gdje liječeći i predajući na školama zarađuje dovoljno novaca za putovanje u inozemstvo i konačno stjecanje diplome. Godine 1735. Linné na gotovo četiri godine napušta voljenu domovinu (i zaručnicu Saru Lisu, kćer dobrostojećeg falunskog gradskog liječnika), što je bilo jedino razdoblje u njegovu životu koje je proveo izvan Švedske. Odabravši maleno i iznimno jeftino sveučilište u nizozemskom Harderwijku, u tjedan je dana diplomirao na tamošnjem Medicinskom fakultetu tako što je određivao biljke u herbariju Fakulteta! Tu je iste godine tiskano i prvo Linnéovo izdanje rada o taksonomiji, pamfletić pod nazivom Systema Naturae (punim imenom Systema naturae per regna tria naturae, secundum classes, ordines, genera, species, cum characteribus, differentiis, synonymis, locis) na 11 stranica latinskoga teksta. Taj je pak radić oduševio slavnog profesora Hermana Boerhaavea, i danas smatranog osnivačem kliničkog poučavanja medicine, koji ga je osobno pozvao k sebi i nagovarao da mu ostane asistentom na najstarijem nizozemskom Sveučilištu, onom u Leidenu. Na zaprepaštenje sviju, Linné to glatko odbija i odlazi u Amsterdam, gdje dovršava “početnicu” taksonomije,  Genera Plantarum (1737.).

Iako razočaran niječnim odgovorom, Boerhaave ipak nalazi Linnéu izvanredan posao: postaje kućnim liječnikom i botaničkim nadzornikom golemog vrta bogatog Georgea Clifforda, direktora Nizozemske istočnoindijske kompanije u Heemstedeu. Ta je velika zbirka biljaka već tad bila sastavljena od vrsta sa svih strana svijeta i Linné ju je godinu dana gorljivo izučavao, te je 1738. izdao prekrasno oslikani Hortus Cliffortianus, opis vrsta u Cliffordovu vrtu.

Vrativši se u Švedsku krajem 1738. Linné je, makar već prilično slavan među inozemnim znanstvenicima, počeo prakticirati medicinu kao običan liječnik (specijalizirao se za liječenje sifilisa). Početkom 1739., još nošen čašću koja mu je ukazivana u Nizozemskoj i Francuskoj, postaje jednim od suosnivača i prvim predsjednikom Švedske kraljevske akademije znanosti (Kungliga vetenskapsakademin). Ubrzo dobija i mjesto Kraljevskog botaničara, a nakon toga i glavnog admiralitetnog liječnika, uz 100 zlatnika godišnje naknade i obvezu da ljeti predaje botaniku, a zimi mineralogiju na štokholmskom Sveučilištu. Tako mu se u samo godinu dana liječnički poziv počeo uvelike isplaćivati, a slava i u «vlastitu dvorištu» narasla, te se sam hvalio da je u godini dana zaradio više nego svi ostali štokholmski liječnici zajedno! Tek je tada, krajem 1739., kao bogat i slavan čovjek, Linné oženio dugogodišnju zaručnicu Saru Elisabeth Morea.

Manje je poznato da je Linné između 1743. i 1744. redizajnirao i termometarsku skalu Andersa Celsiusa, nećaka svog prvog zaštitnika, Olofa Celsiusa: originalno, 100 je označavalo točku ledišta, a 0 točku vrelišta vode!

Kad je po smrti profesora Rudbecka napokon 1741. dobio profesuru u Uppsali, Linnéova su putovanja završila. Dočepavši se željenog botaničkog vrta, dao je preurediti sve zbirke prema svojemu sustavu klasifikacije, te je donosio i nove vrste s botaničkih putovanja, a leđa nije okrenuo ni medicini. Pisanje i poučavanje pretpostavio je svemu drugome: prvo je stao revidirati i širiti Systema Naturae, koja je od desetak stranica prerasla u viševolumsko djelo (do desetog izdanja (1758/59.), obuhvaćalo je 4400 vrsta životinja i 7700 vrsta biljaka u svojemu binomnom obliku!). Uz to, pisao je i o uzročnicima različitih bolesti, blagodatima električne struje u liječenju, te je predlagao sićušne životinjice kao uzročnike mnogih zaraza. Klasificirao je bolesti, izučavao lijekove i propagirao umjerenu prehranu kao temelj zdravlja.

Linné je svoj sustav klasifikacije biljaka utemeljio na idejama francuskog botaničara Sebastiena Vaillanta «Sermo de Structura Florum» iz 1718., u kojemu je Vaillant, Tournefortov učenik, naglašavao važnost prašnika i tučaka za raspoznavanje biljaka.

Isto tako, dvostruki sustav imenovanja biljaka i životinja, danas poznat širom svijeta kao binomna nomenklatura, predložila su još braća Gaspard i Johann Bauhin skoro 200 godina prije Linnéa. Ipak, on je bio prvi koji ga je sustavno proveo, te popularizirao unutar znanstvene zajednice.

Iznimno plodan pisac, Linné je pisao knjigu za knjigom (Flora Suecica, Philosphia Botanica, Species Plantarum) i postao slavan uzduž i poprijeko, pa su mu biljke i životinje slane sa svih strana svijeta (primjerice, španjolski kralj i ruska carica). Obožavao je poučavati, bio je izvrstan, duhovit i inventivan govornik te gorljiv učitelj fantastične moći pamćenja činjenica, čija su predavanja uvijek bila pretrpana slušateljima. Tijekom 1740.-tih poduzimao je brojne kratke ekspedicije po Švedskoj klasificirajući biljke i životinje. Organizirao je i vesele botaničke izlete u prirodu nadjeljom prije podne, praćene piknikom, zastavicama i glazbom, te trubljenjem u lovački rog u čast onome tko bi pronašao kakvu rijetku ili zanimljivu biljku! Izvješća s tih putovanja bila su objavljivana na švedskom, kako bi bila dostupna široj javnosti, i danas se smatraju krasnim primjerima uporabe švedskoga jezika i pismenosti, te se Linné smatra i jednim od najnaprednijih švedskih pisaca 18. stoljeća. Zasluge mu se pripisuju i u «stvaranju upravo divna znanstvena jezika, koji usvojiše svi prirodoslovci», kako kaže naš Mišo Kišpatić 1884. («Iz bilinskoga svieta», Knjiga prva).

Čitavo je to razdoblje znanosti još za Linnéova života nazvano «Lineanskom erom»: doba je to popisivanja, organiziranja i imenovanja čitavoga prirodnog svijeta.

Linnéov je ponos rasao s njegovom slavom: suvremenici su zabilježili da se smatrao drugim Adamom i često je govorio 'Deus creavit, Linnaeus disposuit' («Bog stvara, Linné organizira»), što se vidi i na crtežu naslovnice Systema Naturae: čovjek daje Linneanska imena novostvorenim bićima koja izlaze iz Rajskoga vrta. Nije puno pomoglo ni to što je svoje najtalentiranije učenike nazivao svojim «apostolima»: slao ih na često nesigurna i sasvim avanturistička putovanja oko svijeta s kojih su mu vjerno slali skupljene biljke, a više ih je i umrlo u dalekim krajevima planeta.