|
Slava Raškaj (Ozalj, 2.
siječnja 1877. - Stenjevac, Zagreb, 29. ožujka
1906.)
Njeni akvareli predstavljaju najviši
domet hrvatskog akvarelnog slikarstva krajem 19. i
početkom 20. stoljeća. Od rođenja gluhonijema,
osnovnu i srednju školu završila je u Zavodu za
gluhonijemu djecu u Beču. U slikanje ju je povremeno
upućivao Bela Čikoš – Sesija, no u biti je bila
samouka.
Od svih naših slikara koji su se prije nje bavili
akvarelom, imala je najviše osjećaja za omjer
pigmenta i vode u akvarelnom postupku. Stoga njezin
akvarel, fluidan i lak, predstavlja upravo primjer
idealnog akvarela, a jednako su lepršavo uvjerljivi
i njezini pasteli.
U umjetničkom stvaralaštvu Slave
Raškaj mogu se uočiti dvije faze. U prvoj – crtež i
boja izraz su čiste opservacije – kristalno jasan
doživljaj ljepote prirode. U drugoj slikarskoj fazi,
Slavini radovi su najprije izraz impresije, i u tom
raspoloženju nastaju njezina najbolja djela –
akvareli ‘Kruške’, ‘Suncokreti’, ‘Potocnice’, s
transparentnom pozadinom. Opet se vraća motivima u
prirodi. Tada nastaje jedan cijeli ciklus pod
nazivom ‘Lopoči’ najpoznatiji Slavini radovi pod
dojmom slikovitog jezera u botaničkom vrtu
Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu (tada
Matematičko-prirodoslovni odjel Mudroslovnog
fakulteta).
Nedugo prije duševnog poremećaja,
Slava je naslikala i svoj poznati ‘Autoportret’, a
nakon toga njezini radovi postaju sve više izraz
ekspresije, mješavina vizualnog i fantastičnog, da
bi napokon u samoj duševoj bolesti 1902. počela
slikati potpuno halucinantno. |
 |
