Otkriće i imenovanje velebitske degenije

Velebitsku degeniju je kao nepoznatu svojtu prvi uočio dr. Arpad Degen, istaknuti mađarski botaničar, prilikom planinarenja i botaniziranja po Velebitu u srpnju 1907. godine. Sa svojim suputnicima, dr. Gezom Lengyelom i Antalom Smoquinom istraživao je slabo pristupačne (i slabo poznate) kukove oko Šugarske Dulibe na središnjem Velebitu, kada je na točilima Miljkovića kruga uočio zanimljivu busenastu biljku s plodovima. Inače izvrsnom poznavatelju balkanske flore, Degenu je odmah bilo jasno da se radi o nekoj nepoznatoj i neopisanoj vrsti za koju je smatrao da pripada rodu gromotulja (Alyssum) ili gromotuljka (Vesicaria) iz porodice krstašica (Brassicaceae). U svom herbaru privremeno ju je označio kao velebitsku gromotulju ili gromotuljku, Alyssum velebiticum, odnosno Vesicaria velebitica.

A. Degen

Po povratku na sveučilište u Peštu, sakupljene uzorke pomno je proučio, usporedivši ih sa svim poznatim predstavnicima spomenutih rodova, ali i drugim rodovima plemena gromotulja (tribus Alysseae) koje rastu u Europi i zapadnoj Aziji. Rezultati komparativne morfometrije doveli su ga do zaključka da se doista radi o potpuno novoj vrsti koja ne može pripadati niti jednom do tada na našem kontinentu opisanom rodu plemena gromotulja. Iako je bio izvrstan botaničar, Degen nije dovoljno dobro poznavao porodicu Brassicaceae te je na temelju morfološko-anatomskih sličnosti s drugim vrstama istoga plemena pomalo brzopleto zaključio da novootkrivena velebitska vrsta pripada endemičnom rodu Lesquerella iz Sjeverne Amerike, što je objavio 1909. u članku pod nazivom ‘O otkriću predstavnika Lesquerella na Velebitu’.

Degen neobičnu, malu eksklavu tog roda u Europi objašnjava tezom da je velebitska gromotulja stara paleogenska vrsta koja je do nas stigla prije više desetaka (možda i stotina) tisuća godina, dok su američko i europsko tlo još bili povezani. Ta je tvrdnja bila samo pretpostavka i nije se temeljila na tadašnjim saznanjima iz područja biljne geografije i evolucije, a to je uočio i ispravio već iduće godine August Hayek, jedan od naboljih botaničara tog doba. Hayek je još bolje poznavao balkansku floru od Degena, a bio je i jedan od najvrsnijih stručnjaka za porodicu krstašica, naročito rod gromotulja. I sam je proučio sakupljene uzorke i zaključio da se radi o potpuno novoj svojti u europskoj flori, nikako pripadniku rodova Alyssum ili Lesquerella, već novom rodu i vrsti koju je, u čast svom kolegi i otkrivaču, nazvao Degenia velebitica.

Relativno je malo radova iz područja biologije (botanike) koji su se do današnjih dana bavili velebitskom degenijom, a moderna taksonomska istraživanja koja uključuju molekularne metode utvrđivanja srodstvenih odnosa, potpuno izostaju i planiraju se tek idućih godina. O općoj ekologiji vrste, kao i njezinoj fenologiji, a posebice dozrijevanju, rasprostranjivanju i klijanju sjemenki, jako se malo zna.

Morfološka svojstva upućuju na pripadnost plemenu gromotulja (trib. Alyssaeae), te na srodnost s vrstama roda sijedac (Fibigia) -  posebice trobridim sijedcem (F. triquetra, syn. Pevalekia triquetra).  Najveća i znakovita sličnost nalazi se u zvjezdastim prileglim dlakama koje obraštaju unutrašnjost zaklopaca komuščica – inače rijetkom svojstvu u krstašica, a u slučaju degenije i trobridog sijedca očito odraz zajedničkog podrijetla.
 

Trobridi sijedac

Velebitska degenija pak od ostalih krstašica potpuno odudara karakterističnim izgledom plodova, komuščica, koji su okruglasti i mješinasto naduti. Stoga je jasno zašto je opisana kao jedini predstavnik (monotipskog) novog roda. Njezin je areal izuzetno malen pa govorimo o velebitskom stenoendemu. Do prije sedam godina bila su poznata samo dva nalazišta degenije – locus classicus  (Šugarska duliba) te područje Bačić-kose, a 1999. otkrivena je kod Velikog vrha iznad Sibinja.
 

Opis vrste:

Velebitska degenija po morfologiji je tipični pripadnik porodice Brassicaceae: raste kao niska, gusto busenasta (jastučasta) biljka čiji su vegetativni dijelovi srebrnkasto sive boje (tom se bojom osobito dobro ‘kamuflira’ na prirodnom staništu pa ju je teško uočiti izvan perioda cvatnje).

Razgranjeni trajni podanak (rizom) nosi brojne sterilne i fertilne izbojke. Sterilni izbojci su kratki, s rozetom linearno-lancetastih listova koji su gusto obrasli zvjezdastim dlakama. Fertilni, do 10 cm visoki izbojci su nerazgranati, s gusto zbijenim listovima i terminalnim cvatom od nekoliko relativno velikih cvjetova (do 1 cm) intenzivno žute boje.

Pojedinu biljku resi mnoštvo takvih cvjetova već od travnja, ovisno o nadmorskoj visini i klimatskim prilikama, a u srpnju ju krase plodovi karakterističnog izgleda – elipsoidne, mješinasto nadute komuščice, također, zbog zvjezdastih dlaka srebrnasto-sive boje. Zriobom, plod se otvara s dva zaklopca i oslobađa četiri plosnate sjemenke koje se drže placente.

Precizan Degenov crtež degenije, objavljen u članku 1909. (danas glavni motiv naslovnice časopisa Acta Botanica Croatica)

Ekologija i zaštita

Velebitska degenija raste na vapnenjačkim točilima i u pukotinama stijena koji su ljeti izloženi intenzivnoj insolaciji, a zimi vjetrovima zbog kojih najčešće manjka trajna, zaštitna pokrivenost snijegom. Njezina staništa također karakteriziraju trajna isušivanja i neuravnotežen režim vode te izuzetno male količine tla. Takvi ekstremni uvjeti definiraju ekološku nišu te vrste, kao i njezine specifične anatomsko-morfološke (eko-fiziološke) prilagodbe.

Degenija u plodu
na prirodnom staništu

Poznat je mali broj populacija velebitske degenije na samo tri lokaliteta, stoga je oduvijek klasificirana kao kritično ugrožena vrsta u Crvenoj knjizi biljnih vrsta Republike Hrvatske, a na crvenim popisima europske i svjetske flore označena je kao osjetljiva vrsta.
Velebitska degenija strogo je zaštićena vrsta prema Zakonu o zaštiti prirode od 1964. godine, a odnedavno i Pravilnikom o sakupljanju samoniklih biljaka u svrhu prerade, trgovine i drugog prometa. Predviđen je i akcijski plan zaštite unutar Nacionalne strategije zaštite bioraznolikosti Republike Hrvatske, no do danas, osim mrtvog slova na papiru, nisu poduzete konkretne mjere. Postoji osnovana sumnja da se broj jedinki velebitske degenije unutar populacija stalno smanjuje, naročito zbog promjena na staništima uzrokovanim zaraštanjem, što je pak moguća posljedica smanjenja tradicionalnog gospodarenja (ispaše). Drugi veliki uzrok smanjenja broja jedinki je nedopušteno sakupljanje. Zbog neznanja i neinformiranosti, nastoje se sakupiti (iskopati) i presaditi žive jedinke, što je nemoguće zbog specifičnih eko-fizioloških osobitosti vrste. Iskopane biljke redovito ugibaju, a populacije se nepovratno oštećuju i smanjuju. Nedozvoljeno sakupljanje sjemena imalo bi puno manji nepovoljni utjecaj na populacije, ali on najčešće izostaje jer su biljke u vrijeme plodonošenja slabo uočljive i neprepoznatljive laiku.

Početne studije rasprostranjenosti i brojnosti velebitske degenije dobar su temelj za procjenu stvarnog stanja populacija i trebale bi biti dio stalnog monitoringa. Očuvanju prirodnih populacija zasigurno će pridonijeti projekti zaštite ex situ, poput ovoga u Botaničkom vrtu PMFa, kojemu je cilj nekomercijalni uzgoj i prodaja velebitske degenije, uz suglasnost (licencu) Uprave za zaštitu prirode pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske.

Uzgoj velebitske degenije

U Botaničkom vrtu PMFa već se niz godina iz sjemena davno sakupljenog na prirodnom staništu uzgaja velebitska degenija. Proteklih desetljeća takav uzgoj je bio ograničen za potrebe sadnje na kamenjarama, a prije desetak godina prvi klijanci zasađeni su u mala pokusna klijališta. Osim pjeskovito-glinenaste vrtne zemlje, ista su ispunjena običnom, građevinskom, vapnenačkom sipinom krupnog zrna (1-2 cm). Takav način uzgoja pokazao se tijekom godina izrazito uspješnim – pojedine biljke su se razrasle i forimirale gusti jastučasti ‘pokrov’, posebice uz povišene pregrade klijališta. Biljke redovito cvatu svake godine, počevši od ranog travnja ili svibnja (ovisno o kilimatskim obilježjima prethodne zime), a u svibnju i lipnju plodonose velikom količinom ploda i sjemena.

Od 2005. bilježe se i uspoređuju podaci uzgoja degenije klasičnim metodama i uzgojem in vitro, a rezultati su upotrebljeni za osmišljavanje najučinkovitijeg načina uzgoja (najbržeg, najjeftinijeg i najjednostavnijeg) za potrebe prodaje građanima. Kako je sjeme degenije i žive biljke moguće kupiti u rasadnicima diljem Europe i ostatka svijeta, pa čak i naručiti putem interneta, smatrali smo apsurdom da se naša najpoznatija endemična biljka ne može nabaviti u Hrvatskoj. Djelomično je to zbog Zakona o zaštiti prirode koji, sukladno zakonima Europske unije, ne dopušta komercijalizaciju i prodaju prirodne baštine, posebno strogo zaštićenih i ugroženih vrsta.

Klasični uzgoj:

Plodovi degenije sabiru se odmah po dozrijevanju, obično u lipnju, te se ostavljaju na sobnoj temperaturi desetak dan zbog dodatne zriobe sjemena.

Sjeme se sije u obične drvene kutije ili lonce, a mladi klijanci samo jednom presađuju (pikiraju). Takvi mogu trajno rasti u loncu ili se nakon prve ili druge godine presaditi na otvoreno. Zadovoljavajuća klijavost sjemena uz visoku produktivnost matičnih (sjemenskih) biljaka može namiriti potrebe licenciranog uzgoja.

Zabilježen gubitak mladih klijanaca u prvoj godini rasta iznosi od 30 do 60%, što se može značajno smanjiti povećanjem pažnje i brige te odabirom adekvatnijeg prostora za uzgoj.

Uočeno je da klijancima pogoduje dodatak vapnenca u tlo pa se za uzgoj koristi mješavina steriliziranog tresetastog supstrata i krupne vapnenačke sipine koja se inače koristi za pokrivanje staza u Vrtu. Za prvu sjetvu korišteno je svježe sjeme, sabrano u lipnju 2007.

Plodovi degenije u pokusnim klijalištima

Sabrani plodovi i sjemenke u dozrijevanju

Sjetva sjemena obavlja se u karantenskom stakleniku, gdje će se do klijanja i neko vrijeme nakon klijanja držati kutije i lončići. Nakon što mlade biljke očvrsnu, uzgajat će se u dubokom klijalištu sa sjenilima i redovitim rošenjem, a u zadnjoj fazi uzgoja u plitkim klijalištima s povećanom insolacijom.

Uzgojene biljke trebale bi cvasti nakon jedne ili dvije godine, kada će biti spremne za prodaju.

Iako nam je Dozvolom omogućen uzgoj i prodaja 5000 biljaka, prve godine odlučili smo se na uzgoj samo petstotinjak primjeraka kako bismo procjenili interes građana. Djelomično je to i zbog manjka adekvatnog prostora, vremena i vrtlarskog osoblja koji su zaduženi za uzgoj.
Prve procvale primjerke namjenili smo osnovnim i srednjim školama u RH. Preostali primjerci bit će ponuđeni na prodaju posjetiteljima Vrta ('do isteka zaliha'), a narednih godina ćemo degeniju uzgajati sukladno podacima potražnje prve prodajne godine.
Valja napomenuti da u planu imamo i uzgoj nekih drugih uresnih endema poput dubrovačke zečine, nekoliko vrsta roda zvonaca i zvončića.

Sjetva sjemena u karantenskom stakleniku

Mlada degenija nakon presadnje